preskoči na sadržaj
MOJE RODITELJE MIRI VLEČASNI
 
 
Moj dom je od prije godinu – dvije postao pravi pakao. U njemu je već nemoguće živjeti. U njemu nitko ni s kim uljudno ne razgovara, a ako i dođe do neke komunikacije među nama, čuju se najgrublje riječi, pa i psovke. Počesto su sukobi toliko glasni da se čuju i na ulicu i stišaju se samo kad netko prolazi zastane i pogleda prema našim vratima. A onda sve po starom.
 
 
U takvim prilikama, a one i nisu rijetke, ja, moja braća i sestre raspršimo se po dvorištu i glumimo da se igramo, a ustvari, nije nam ni do čega. Često smo i mi djeca preglasni, pogotovo kad netko prolazi ulicom, jer na taj način mislimo prigušiti psovke, kletve, lupu koja dolazi iz kuće. Kada procijenimo da svađa neće dugo stati, odemo do kući nekome od prijatelja, kao nešto nam nije jasno iz fizike, kao došli smo se igrati. A roditelji tih prijatelja pitaju kako su mama i tata, jesu li zdravi i što rade. Obično odgovorim da su dobro, a dođe mi najrađe kažem istinu jer mi je dojadilo lagati: eno ih svađaju se i tuku. Ostajali bismo tako u tuđoj kući i zavidjeli svojim prijateljima na slozi u kojoj žive njihovi roditelji.
 
 
U samo predvečerje pojedinačno bi se vraćali i izdaleka osluškivali je li je „rat” u kući prestao, jesu li se strasti smirile. Najčešće bi zatjecali roditelje namrgođene, mamu uplakanu, suznih očiju, podbuhla lica, a često joj se ispod oka vidjela i modrica. Odmah bi znali što se događalo u našoj odsutnosti i žalili smo mamu, ali žalili smo i tatu. Nismo znali razloge njihova neslaganja, ali ma kakvi to razlozi bili, znali smo da mi tu ne možemo ništa učiniti. Osjećali smo se bespomoćno. Sjećam se, jednom nam je bilo izuzetno teško kad smo gledali neku emisiju u kojoj je bilo riječi o odnosima u obitelji i obiteljskom nasilju; tata je jednostavno ustao i ugasio televizor. Prigovorio nam je da gledamo svakakve budalaštine i da bi bilo bolje da nešto radimo. Bio je to znak da je najbolje izgubiti se i mi smo jedno po jedno izlazili u dvorište pogledavajući se. Bilo nam je jasno da se mama i tata ne slažu, ali nam je bilo jasno da oni znaju da smo mi toga svjesni, ali ne smijemo ni pisnuti. Prave razloge njihovog neslaganja nismo znali, znali smo samo to da su vjerojatno krivi oboje. Ja sam tada shvatila da živim u najgoroj obitelji u Vojniću. Žao mi je zbog toga i plače mi se. Što bi tek bilo da mi, njihova djeca, nismo dobri učenici?!
Malo, pomalo, da nešto u mojoj obitelji ne štima, saznao je i velečasni. Prišao mi je jednom poslije mise i pitao kako su mama i tata, onako poizdaleka.
„Dobro! Dobro su,” slagala sam.
„Reci im da večeras budu kod kuće, navratit ću malo na kavu, a i da vidim kako su.”
 
 
Pred večer smo svi bili kod kuće. Velečasni nas je uljudno pozdravio i sjeo na ponuđeno mjesto. Pitao je mamu i tatu za zdravlje i odmah počeo hvaliti nas djecu. Kako dobro učimo, te kako se dobro ponašamo, te kako takvu dobru djecu mogu odgajati samo pravi roditelji koji se dobro slažu. Rekao je i to kako voli posjetiti našu obitelj jer ih je malo takvih kao što je naša. To je ono pravo. Bravo, velečsni pametan si ti.!
To je ono što smo čekali. Mama je šutke kuhala kavu, a ja sam osjećala da samo smetamo, pa sam pozvala braću i sestre igrati se. Voljela bih da ne znam kako je dalje tekao razgovor, ali mogu samo pretpostaviti. Poslije sat – dva velečasni je izašao, a za njim mama i tata. Na nas se samo nasmiješio, a roditeljima obećao da će opet navratiti, jer nitko ne kuha tako dobru kavu kao moja mama.
Od tada su mama i tata puno bolji i mi smo presretni, ali bi velečasni trebao navratiti još koji put. Onako, na kavu.
 
 
 
 
Učenica 8. razreda (ime i prezime u redakciji)
Tražilica



Kalendar
« Lipanj 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji


Korisni linkovi
ŠKOLA

DARUJMO LJUBAV

KORISNO


 


 





preskoči na navigaciju