preskoči na sadržaj
HUMANOST NA DJELU
 
 
       Mi koji smo zdravi, nikada nećemo znati koliko smo sretni što nam je Bog podario zdravlje koje imamo. Veseli smo i razigrani; često i ne primjećujemo to svoje bogatstvo, sve dok nas ne snađe kakvo zlo ili nekoga iz naše rodbine, susjeda, znanaca. Nažalost, često i prolazimo kraj starih i nemoćnih ljudi, pa čak i bolesne djece među nama, a da zaokupljeni sami sobom i ne razmišljamo koliko je tim jadnim bićima potrebna pomoć, bar lijepa riječ, da se manje osjećaju usamljenima. Da budem iskren, nikada nisam ni pomislio da se to može dogoditi nekome iz moje obitelji, a kamo li meni.
 
 
       Nešto više od prije godinu dana, na bezazlenom liječničkom pregledu, mojoj sestri blizanki Ireni liječnici su utvrdili suviše mali broj trombocita (80, a trebala bi imati 157) i odmah je uputili na Šalatu gdje su nalazi potvrdili aplastičnu anemiju (propadanje koštane srži). Ovu bolest izazvalo je propadanje krvnih stanica. Sestru ništa nije boljelo, a kopnila je pred našim očima. Nalazi su nekoliko puta potvrđeni, a liječnici su moje roditelje obavijestili o mogućim posljedicama. U mom domu zavladala je tuga, ali nada je postojala. Trebalo je samo naći odgovarajućeg donora koštane srži. Zato je i cijela moja obitelj išla na pretrage. Ustanovilo se da sam, kao donor, pogodan samo ja. Nitko ponosniji ni sretniji od mene. U prilici sam da voljenoj sestri spasim život. I spasio sam ga. Sada je moja draga sestra u domu, među svojom obitelji. Puno je bolje nego prije, ali još nije zdrava. Poslije kemoterapije kosa joj je porasla, sliči onoj Ireni prije operacije. Još nije zdrava i svi je čuvamo. Troši samo hranu koju su liječnici preporučili, a najteže joj pada što ne može još uvijek izlaziti, igrati se, ići kao druga djeca u školu da vidi svoje prijatelje, protrči hodnicima, ali ne može – ne može još. Tek kad liječnici dozvole.
 

Za to vrijeme ja joj pričam kako je u školi, što smo učili. Ona samo sluša i trepće okicama. Čuvamo je kao kap vode na dlanu. Ali ima nešto u svoj toj nevolji i što je dobro. Možeš prepoznati ljude dobra srca koji ti žele pomoći. E, takvi su naši učitelji. Znaju oni da naša Irena još ne smije van, a o školi da i ne pričamo. Zato svaki dan neko od učitelja dođe u naš stan i uči Irenu. Po sat – dva, ne više, da se ne bi umorila. I uči naša Irena, skoro kao da je na redovnoj nastavi. I zna. Ima čak bolje ocjene i od mene. Da bi je nasmijao, kažem joj da je to nepravda, a u duši mi je drago, samo da je ona sretna. Ona i vidi i osjeća da joj puno ljudi želi pomoći i brzo ozdravljenje. Tako se lakše nosi s opakom bolešću i polako, ali sigurno ozdravlja. Nadamo se svi da neće dugo proći i da će ponovo s nama u školske klupe.
 
       U našoj školi imamo još jedan slučaj učenice koja boluje od cerebralne paralize. Nepokretna je i ne može bez invalidskih kolica. To je Sandra Kezić, učenica 2.a razreda. Roditelji je autom svakodnevno dovoze u školu i čekaju da nastava završi, da bi je odvezli doma. Tako je sve dok je lijepo vrijeme. Da bi joj olakšali pristup školi, uz stepenište na ulaznim vratima sagrađena je rampa. U zimskom dobu njen dolazak u školu je otežan i tu su priskočili u pomoć, opet naši dobri učitelji. Oni imaju razumijevanja za učenike koji hoće da uče, a sudbina se njima poigrala, pa ne mogu. Zato učiteljica Marija svakodnevno posjećuje našu malu Sandru, uči je i Sandra nije uskraćena za znanje koje na nastavi dobijaju ostali zdravi učenici. To je još jedan primjer brige našega društva da baš svima omogući školovanje i napredak.
 
 
 
 
 
Igor Bijelić, 6.b
Tražilica



Kalendar
« Listopad 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji


Korisni linkovi
ŠKOLA

DARUJMO LJUBAV

KORISNO


 


 





preskoči na navigaciju